Dogma o duhovitosti

Opet sjedim ispred doktora Laginje. Htio bih se baviti onom tako nemuževnom djelatnošću, pisanjem pjesama, međutim on me gleda slijepim i neodobravajućim, brončanim pogledom jednog odvjetnika. Je li takvom čovjeku bio potreban nezgodan tip poput Svetozara Pribićevića? Mislim da nije, ali to nije bitno.

Postoje tri slučaja. U stripovima glavni je junak pozitivac, i uvijek je jači. U povijesti, glavni junak je također pozitivac, ali redovno je slabiji. A u Megalomaniji, glavni junak je negativac, i on gubi. Jesam li Webmanu bio potreban? Mislim da nisam, ali to nije bitno. Sad je on završio na klupi, to je njegova krletka, a možda i bjesni. Književnosti je prijeko potreban negativac kao glavni lik, ali i slučaj u kojem je negativac jači, u kojem pobjeđuje.
Zato pomozimo Webmanu! Neka krilatica bude „Dajmo mu da piše!“ Na Setwaha, vlastitu yin stranu, on se ne može osloniti. Jedan od njih dvojice se pravi dobrica iako to nije, i oslanja na banalnosti, ponekad melankolične trenutke poput vožnje autobusom. Drugi se pravi zao, iako to nije, i oslanja na ispranu metafiziku, mističnu dinamiku i BMW-ove. Spaja ih dogma o duhovitosti kao slabo tutkalo, ali Setwah je u zadnje vrijeme strašna krava. On brsti i prožimlje.
Ako ovako nastave, Webman će na koncu ostati sam, i to ne na nogometnom terenu, već na nepreglednom polju crnog mramora, čekajući prijevoz. To je limb – neće dočekati tu bembaru, ni onaj mlaki pakao. Tko će intervenirati? Administrator?