уторак, 31. март 2009.

BOJKOT

Setwah: Ostajem pri stavu da Webman nema bele veze sa trešom, ali ako hoce nek izvoli, pa ga nece čitati ni trenutnih sedamnaest čitalaca...
Mislim, realno je to SEDAM, ali 'ajde barem dvocifra....
I slažem se da je taj njegov retrogradni pokušaj oživljavanja nečega što samo po sebi i nije bilo toliko interesantno, predstavalja čisto ZOMBIRANJE...
Uglavnom u treš filmovima kao zombiji nešto ovo ono....iz iskustva da kažem uglavnom su to loše ribe i smoreni likovi (intelektualci).... a Webman je intelektualac,koji kao sad izigrava besne gliste i čuo je negde pre DESET dana za reč trash, pa je sad on odjednom trash.....
PREDLAŽEM BOJKOT WEBMANOVIH TEKSTOVA!
NEKA BROJ ČITANJA ZA WEBMANA BUDE NULA....
Evo, ja prvi necu više da čitam ta... da se ne izražavam...
WEBMAN: Setwah, vrhunski trash, i jeste da nemas bele veze sa trashom na teorijskom nivou. Nego onako... utripujes da si trash pisac jer si totalni anonimus u Srbiji i okolini...
Uostalom, san svakog trash pisca i jeste da ima NULA citalaca. tako da mi, Setwah (mozda i nenamerno?), pomazes u ostvarenju sopstvenog sna.
P.S. Sad i kada se pored mojih tekstova i pojavi izvestan broj citanja, to samo znaci da ih samo ja otvaram i citam. Vrhunski trash pisci sami sebe citaju, i jedina literatura koju citaju jeste - sopstvena.
TRASH do daske (i to trule!)

понедељак, 30. март 2009.

POLEMIKA

Polako, ali sigurno, Setwah i ja ulazimo u polemiku.
Ja sklon trešu, on megalomaniji. Setwah misli da će karbon fiber SVE da reši na ovom svetu, ja, opet, ne želim ništa da znam o tom (kompozitnom) materijalu.
I to što sam saznao, ničemu ne služi. Više je to prepotentno proseravanje napaljenih momaka kojima sadašnjost ništa ne znači (jedva priznaju njeno postojanje), a ubeđeni su da će budućnost da eksplodira pred njihovim očima! I da će, u tom trenutku, sve videti, doživeti…
Kada smo kod megalomanije: ona je smeštena u mozgu, a ne u automobilu u kojem sedimo i vozimo brzinom od 340 km/h.
Bicikl od 1.730 dolara, i Srbina koji ga jaši njujorškim/čikaškim parkovima da ne pominjem. Da neko može toliko da pukne, i kupi bicikl od… Ne mogu ni da napišem tu novčanu sumu! Vrti mi se u glavi od tolikog novca.
Tip je oličenje megalomanije, i neka mu je Bog u pomoći!
Sa takvima, Bog zna da izađe na kraj.

недеља, 29. март 2009.

Ceo dan života

Treš je mrtva, pragažena stvar, pre svega zbog današnjeg nivoa tehnologije.
Danas, u muzici, čovek mora da se pomuči da bi produkcija zvučala treš, dok je ranije to bila sila prilike: nedostatak novca i tehnike.
Danas je treš više nijansa i stil, a ne "ceo dan života"! Što je rekao jedan moj drug pre desetak godina:
- Ovi misle da ako sviraju sa pokvarenom distorzijom, onda su alternativa...
Treš je nakada bio čitava situacija, stil života i nastupa u filmu, književnosti, muzici… pozorištu…
Danas je to opravdanje za nešto što si uradio, a sranje je, pa kažeš:
- E, to je treš. Treba razumeti... Nije to za svakoga...
Prošao voz, trešeri! Nema povratka! Kraj mog detinjstva je bio trash metal...
Na primer u RR-romanu se kaže: "Setva je roker".
Pa, to je ultra treš, a to je sad kao u nekom simpatičnom smislu a može da bude i treš pa da znači treš... trip... Eto: trešina...
Lokalno, rumski rečeno: trešerana.

Treš pisac

Za mene tvrde da sam vrhunski treš pisac...
(Ko?! Niko. Ja sâm za sebe tvrdim da sam treš pisac. Kao da je to nešto čime se treba ponositi.)
Osim mene, u Srbiji nema sličnih pisaca! Problem je čitalačka publika: čitaoci skloni treš književnosti su, obično, nepismeni ili polupismeni, siromašni... na rubu života...
Knjige ne kupuju, retko ih i čitaju, i tako ja za njih ostajem nepoznat. Ne znaju za moje postojanje.
Ali ja ne odustajem od svog treš usmerenja.

Megalomanski san

Čitao sam priču koja se zvala se "Dno duše".
Ona i On su se mnogo voleli. To su svi znali, i divili se njihovoj ljubavi.
Bili su u čamcu na reci. Ona je bila neplivač. Dogodila se nezgoda, i oni su se našli u vodi. Njena haljina brzo se natopila, i vukla je ka dnu. On je nju spašavao, dok je Ona, u paničnom strahu, rukama stezala njegov vrat. Tako sputan nije mogao da se održi na površini vode: zajedno su tonuli... U poslednjem trenutku otrgnu se od Nje, i ispliva...
Na drugom mestu i u drugo vreme Ona i On su se voleli. Međutim njihova ljubav je bila nepoželjna od strane njihovih porodica, i njih dvoje se odlučuju za samoubistvo. Nekoliko sekundi kasnije, iznad njihovih mrtvih tela eksplodira atomska bomba. Mesto i vreme dešavanja: Hirošima, septembar 1945. godine.
Sedeli smo u klubu "Izba" u Novom Sadu. Dugo se nismo videli. Bila je predivna i sa druge strane stola. Za taj sto smo prispeli svako u svom vremeplovu: Ona je u zatvoru, i Ja sam joj došao u posetu. Dodirivali smo se dlanovima, i gledali kroz staklo. To je trajalo pola sata.
To je ljubav: utvara. Vrištiš kada je vidiš, a posle prolaziš kroz nju kao kroz oblak pare. Simulakrum.
Megalomanski san...

субота, 28. март 2009.

Bicikl od 1.730 $

Nastavljam da prikupljam podatke o karbon fiberu. Momak koji koristi nick-name Bezier piše:
„Ja sam dosta zainetersovan za CF .“
Toliko je „na ti“ sa karbon fiberom da su dva slova C i F dovoljna. Opet Bezier:
„Čitam tehničke magazine koji o tome pišu, a na Internetu sam pronašao dosta priloga o tome kako se određeni predmeti prave od CF-a.
Većina ne razume suštinu problema: CF je izuzetno skupa tehnologija (materijal plus takozvani „time consuming“ ), tako da je protiv svake zdrave logike šasiju od aluminijuma oblagati skupocenim CF-om.
Ako je šasija aluminijumska onda ona na sebe preuzima sile, opeterćenje i zaštitu putnika u slučaju udesa, tako da je možete obložiti bilo kojom laganom plastikom ili tankim limom mnogostruko jefitnijim od CF-a. Dakle, nema nikakvog smisla koristiti CF!
Što se tiče primene CF-a u izradi sportskih bicikala (posedujem jedan koji ima ram od CF-a. Međutim spojevi nisu od CF-a već od aluminijuma, pa se sve to lepi - specijalna tehnika): takav bicikl mnogo košta.“
I Bezier ima svoje novčane limite. Ni njemu nije baš sve pristupačno.
„Moj jeftiniji aluminijumski bicikl je plaćen 1.730 $, dok je bicikl od CF-a dvostruko skuplji, tako da su to prilično visoke cifre. Za daleko manje novca moguće je kupiti solidan polovni automobil.
Teško da će CF ikada ući u serijsku proizvodnju (da se od njega rade kompletne karoserije) već će to biti varijanta neke kvalitetnije ABS-plastike ili nešto slično.
CF tehnologija je još uvek preskupa. Međutim ljudi istražuju, pa ne mora značiti da će za deset godina razmišljati kao danas.
Setite se šta se dogodilo sa komunikacijama, računarima i još nekim tehnologijama: kako je sve to izgledalo pre deceniju-dve, a danas je tako normalno, sveprisutno.
Ja imam svoju viziju kako bi to moglo biti. Međutim nemam vremena o tome da govorim. Verujte mi na reč: veoma sam upućen u tehnologiju izrade delova od kompozita!
Čak sarađujem sa jednom USA firmom (Icon Aircraft) koja ceo avion izrađuje od kompozita: krila, trup...
Ali to je druga, i duga priča...“
-----------------------------------------------------------------
1. CF je skraćenica za carbon fiber.
2. time consuming – koji dugo traje;

Tasmanija

Ljubičasti kokain: gram košta hiljadu evra. Dejstvo je trenutno.
Korisnik se prepoznaje po tome što su mu zenice ljubičaste.
U toku konzumacije, pored izuzetnog fizičkog užitka, prisutne su i paranormalne sposobnosti kao što su levitacija, poseta svetu mrtvih, telekineza, predviđanje budućnosti, putovanje kroz vreme, pretvaranje u životinje i druge željene predmete... Turistička poseta paklu, silovanje i iživljavanje nad stanovnicima raja i mnoge druge...
Zemlja porekla ljubičastog kokaina: Tasmanija.

петак, 27. март 2009.

Gospodin Degenerik

Megalomanija je veoma popularna na Internetu. Sa njom svi nešto petljaju, koketiraju...
Ta reč ih neodoljivo privlači. Čini im se da može da ih uputi u željenom smeru.
“Ljudi su takvi…”
Kakvi, pitam. Dobijam sledeći odgovor:
“Ko će brže, više, jače nego drugi. Treba dobro pogledati…”
U kom pravcu: na koju stranu da se okrenem i dobro pogledam?! Kakav ispran, izlizani, jezik koristi taj anonimni gospodin! Kao da mrzi, prezire reči koje zapisuje…
“… jer ako nisi svestan šta želiš, za tebe to može biti veoma pogubno.”
Neki dušebrižnik, reklo bi se.
“Nekome možeš prodati marketinšku priču, i zamazati mu oči. Problem je što je ne možeš svima prodati! Oni će postavljati raznorazna dodatna pitanja, i zaključiti da si imbecil koji nema pojma o čemu priča?!
Sanjari, nerealni i priučeni su najveće štetočine i najmasovniji megalomani instalirani u svim društvenim strukturama.“
Od dušebrižnika, dogurali smo do tipa koji nas naziva imbecilima i štetočinama! Tako da ću ja njega nazvati - degenerikom. Baš mu pristaje.
Citirao sam gospodina Degenerika, pružio mu priliku da kaže šta misli o megalomaniji. On, opet, misli da je mnogo pametan, i da svima može da deli lekcije. Naziva ljude imbecilima, štetočinama… priučenim…
Ipak, g-din Degenerik govori o megalomanima, a ne o megalomaniji. Ko su oni? Kako ih prepoznati na ulici, poslu… U gradskom prevozu…
Da li imaju ludački pogled ili sami sa sobom pričaju? Možda su obučeni u belo: čisti, nevini... Spremni da postanu megalomani.

четвртак, 26. март 2009.

Američki san

Poslednji bog je stvorio svet ni iz čega: američki san. Dizanje iz pepela.
Karbon fiber stvorenja teže ubrzanju od nula do sto km/h za NULA sekundi. Trenutni limit jeste dve sekunde.
U ovom trenutku bog stvara svet "iz ničega" za dve sekunde. To je taj poslednji, a čitao sam ili negde čuo, ne znam(?!), da dolazi MEGABOG...
On će izbrisati vreme, uništiti budućnost i prošlost. Sve će biti sadašnjost, pozitivna nula...
Setio sam se! Znam gde sam pročitao vest o dolasku Megaboga: u knjizi poslednjeg boga. Zovu je Biblija, i negde pri kraju te knjige piše:
"I videh anđela gde silazi s neba, koji imaše ključ od bezdana i verige velike u ruci svojoj. I uhvati aždahu, staru zmiju, koja je đavo i sotona, i sveza je na hiljadu godina, i u bezdan baci je, i zatvori je, i zapečati nad njom, da više ne prelašćuje narode, dok se ne navrši hiljadu godina; i potom valja da bude odrešena na malo vremena."
Danas je vreme otkrovenja, apoklipse. Danas je vreme rađanja i sečenja pupčane vrpce. Danas je vreme amblema i predskazanja. Ljudi se više ne plaše demona već sa njima zajedničare, i jedni druge kupuju... Još samo hiljadu godina.
Strpljivo, sa osmehom na licu, čekajmo! Ignorišimo vreme, bacimo se u more prolaznosti i pre toga učinimo da smo lakši od vode i ono će nas ispljunuti kao da smo nešto neukusno. Neukusni za vreme i promenu. Nejestivi za poslednjeg boga.
Sačekajmo još malo…
Hiljadu godina...

среда, 25. март 2009.

Think about it

Setva bi hteo da saznam nešto više o karbon fiberu. Kakav je to materijal, koliko je upotrebljiv… Da ne budem neobavešten.
Kada je tako (a jeste!) onda Webmane kreni u potragu! Otvaraj veb-stranice, posećuj forume...
"Od karbon fibera se prave haube i delovi automobila. Pre svega, za trkačke automobile. Razlozi su: lakoća i izdržljivost materijala."
Pitanje (sa foruma): "šta bi se dobilo kada bi šasiju obložili karbon fiberom? Da li bi se dobilo na čvrstini automobila? Auto ne bi mnogo dobio na težini, a bio bi tvrđi pri udarcu u prepreku."
Odgovor: "Karbon fiber je veoma skup, i to je ključni razlog što ga ne ugrađuju. Pri sudaru, ne bi se savio kao čelik nego pukao u paramparčad.
Koristi se zbog lakoće i izdržljivosti! Ta vlakna i nisu toliko dobra: lako su zapaljiva!
Ako bismo napravili šasiju od vlakana, na šta bi taj automobil ličio? Šta se ima od toga da on bude izuzetno brz? Nismo na auto-trkama!"
Nismo na auto-trkama, ali jesmo u MEGALOMANIJI, i zato nam treba (neophodan nam je!) auto od karbon fibera.
Kako bih ga megalomanski vozio beogradskim ulicama! Ja, potpuni, kompletni, megaloman sklon deiluzionim fantazijama o bogatstvu, moći, inteligenciji...
Setvi prepuštam praške ulice, i češke drumove. A ni ujedinjena Nemačka nije daleko.

уторак, 24. март 2009.

Petar M.: PROČITAO SAM ROMANČIĆ

"Uspeo si K.P. da napišeš Romančić. U trenutku kada se pojavi Setwah priča zaista oživi i onda se nema kud nego mora da se čita dok se ne pročita...
Uspeo si, iako si imao neke limite, iako i sam kažeš i nastupaš neobavezno i nepretenciozno. Odavno sam čitao neku popularno-dokumentarnu-dnevničko-biografsku knjizicu u kojoj likovii odluče da se igraju izvesnog filma... I to mi je kao ideja bilo veoma zanimljivo i dugo sam mislio o tome...
Ova tvoja knjiga me malo podseća na to da se ti "igraš knjige", i praviš drugu knjigu...
Pozdrav i svako dobro.
Petar M."

понедељак, 23. март 2009.

Sin Silvije Plat izvršio samoubistvo

Nikolas Hjuz, sin američke pesnikinje i književnice Silvije Plat i britanskog pesnika Teda Hjuza, izvršio je samoubisvto, 46 godina nakon što je njegova majka odlučila da sebi oduzme život trovanjem plinom dok je on spavao, prenosi "Tajms onlajn".
Nikolas se obesio u svojoj kući u Aljasci nakon dugogodišnje borbe sa depresijom, izjavila je juče njegova sestra Frida. Imao je 47 godina, bio je neoženjen, nije imao dece i do nedavno bio profesor okeanologije na Ferbenks univerzitetu u Aljasci.
"Sa dubokom tugom govorim o smrti svog brata, Nikolasa Hjuza, koji je umro u ponedeljak 16. marta 2009. u svojoj kući u Aljasci", rekla je Frida Plat u izjavi.
"Njegova fascinacija ribom i ribolovom bila je nalik na onu našeg oca, čije su mnoge pesme bile o prirodi. Bio je divan brat, veran prijatelj i zadržao je gotovo dečju nevinost i entuzijazam za svoje projekte i planove," rekla je Frida Plat.
Neposredno pre svoje smrti, napustio je mesto na univerzitetu s idejom da se posveti grnčarstvu u svom domu.
Njegova smrt dodaje još jedno tragično poglavlje u porodičnoj istoriji punoj morbidnih fascinacija, navodi "Telegraf". Ni Nikolas, ni Frida ni njihov otac nisu mogli u potpunosti izbeći senku koju je samoubistvo Platove 1963. godine bacilo na porodicu niti se odvojiti od kulta njene ličnosti koji se rodio posle njene smrti. Feministi i obožavaoci stvaralaštva Silvije Plat krivili su Hjuza za njenu smrt, posebno zbog njegovog neverstva i toga što ju je napustio zbog druge žene. Ted Hjuz je 1969. godine pretrpeo još jedan strašan gubitak kada je njegova ljubavnica ubila sebe i njihovu ćerku na isti način kao i Silvija Plat, čiji je turbulentni brak sa Hjuzom postao moderni mit.
Njena lična priča je nedavno preneta i na filmsko platno gde je uloga pesnikinje poverena Gvinet Palrtou, a uloga Teda Hjuza poslednjem Džejmsu Bondu, Denijelu Krejgu.
Ćerka Silvije Plet, Frida Hjuz je uspešna umetnica, pisac dečjih knjiga, pesnikinja i novinski kolumnista. Pisala je između ostalog o svojim poznatim roditeljima kao i o sopstvenoj borbi sa depresijom i anoreksijom.
Ted Hjuz je umro od raka jetre 28. oktobra 1998. godine.

(izvor -- BLIC)

Igor Grubić: 366 rituala oslobađanja

Izložba Igora Grubića u Galeriji Miroslav Kraljević završna je faza umjetnikovog projekta 366 rituala oslobađanja koji se realizirao u produkciji Galerije Miroslav Kraljević, kao niz mikropolitičkih akcija i intervencija koje je umjetnik izvodio gotovo svakodnevno tijekom 2008. i 2009. godine. 'Rituali’ u javnosti djeluju kao skup opozicijskih signala i usko su povezani u svom pokušaju da isprovociraju i konfrontiraju suvremeno 'neutralizirano' stanje putem infiltracije vizualnih virusa u postojeći poredak stvari.
Na fotografiji: Igor Grubic, Red Fountain, 2008
g-mk | galerija miroslav kraljevic
Adresa: Subiceva 29, HR-10000 Zagreb
Contact: info@g-mk.hr
www.g-mk.hr
Izlozba se odrzava od 20. marta do 21. aprila 200. god.

петак, 20. март 2009.

Sergei Eisenstein: The Mexican Drawings

Sergei M. Eisenstein, drawing No. 4 of series Duncan's Death, 1931 (RGALI)

Znao sam da je Sergej Mihailovič Ejzenštajn (rus. Сергей Михайлович Эйзенштейн, 1898—1948) sovjetski reditelj i filmski teoretičar. I da su mu najpoznatiji filmovi „Oklopljača Potemkin“, „Oktobar“, „Aleksandar Nevski“. Njegovi filmovi pripadaju žanru politički angažovanih filmova.
Ali nisam znao da je jedna od njegovih preokupacija bilo i slikarstvo. Ovaj crtež iz serije The Mexican Drawings nazvan Duncan's Death (1931) - Smrt Isidore Dankan delovao mi je dovoljno sugestivno da ga postavim na svoj blog. Biće mi potrebno/neophodno da ga nekoliko sledećih dana gledam, posmatram... analiziram...
I zato hvala nepoznatoj osobi koja mi ga je prosledila na imejl.
Možete i da posetite dotični sajt koji najavljuje izložbu Ejzenštajnovih crteža u belgijskom gradu Antverpenu. Dakle, sajt je na sledećem LINKU, a zove se EXTRA CITY.

четвртак, 19. март 2009.

Literary evening u Novom Sadu

NOVI SAD -- Dana 12. marta u Novom Sadu je održano veče horor priča. Mesto dešavanja: klub EROR ul. toze jovanovica br. 17.
Nenad Stakić je predstavio svoju treću knjigu.
Pored čitanja priča iz knjige, održano je predavanje i diskusija o horor fantastici.

недеља, 15. март 2009.

Knjiga o filmu

Danko Stojić, moj kolega prozni pisac upravo je ovih dana objavio knjigu o filmu. Tako se i zove - KNJIGA O FILMU.
Izdavač je beogradski LIBER.
Po ceni od 200 dinara knjigu možete naručiti na sledećem LINKU.
TOLIKO! Valjda je dovoljno?!
Kada knjigu pročitam, možda ću još nešto napisati. Budite strpljivi...

понедељак, 9. март 2009.

Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

Pozdrav svima!
Kako mi se učinilo da vrijeme leti i da ću ubrzo čitavom svijetu ispariti iz pamćenja, na ovaj poseban osmi mart, zaključujem da ću ustanoviti Newsletter osobe koju neki na ovoj mailing – listi poznaju (i) kao Princezu Od Cvijeća, neki kao Alanu Bates, neki kao Bookeraj, a neki po mom imenu – Saša Begović.
Drage moje žene, sretan vam osmi mart, Međunarodni dan žena. U svakom slučaju, želim vam da vas se netko poseban sjeti i pokloni vam karanfil ili pola sata svog vremena (što i ja nastojim iskamčiti od vas ovim newsletterom).
Naime, neprestano mi se čini da stojim na mjestu, da se stvari ne događaju onim tempom kojim bih htjela, iako se nekome izvana može činiti da je sve u redu (stvar je percepcije, vi ne morate živjeti mojim životom, a ja ne moram živjeti vašim, i zato smo pomalo subjektivni). No kad čovjek pogleda iza sebe, nešto se ipak dogodilo. I zato evo – here it goes...
Konačno sam diplomirala na osječkom pravu, prije nekoliko mjeseci. Nakon par mjeseci bezuspješnog traženja posla (beznađu se othrvavam glupim savjetima iz self – help priručnika, o zakonu privlačnosti i pozitivnom razmišljanju), odlučila sam da moram barem imati dojam da nešto radim, pa sam se odlučila upisati poslijediplomski studij, i to baš kazneno pravo (na istom tom, „mom“ fakultetu, mojoj alma mater).
Neki od vas znaju, a neki ne znaju da sam negdje u svibnju prošle godine pokrenula blog Bookeraj koji je iz privatne zabave, dnevnika čitanja, prerastao u nešto što sam usvojila kao svoju misiju: razviti diskusiju o knjizi, ne samo na najvišim razinama, već i među (razapnite me, koristim riječ koja ima tako negativan prizvuk!) plebsom, u što ubrajam, dakako, i sebe, jer sam književni laik. Zbog toga je izbor knjiga koje čitam i predstavljam na tom blogu ponešto... eklektičan (eufemizam!) i nadam se da sam bar kod nekih čitatelja i komentatora bloga probudila želju da nešto od onoga o čemu sam pisala i pročitaju. U svakom slučaju, ne smatram se blogericom u pravom smislu riječi jer je blog sredstvo (a ne način života) putem kojega prenosim misli (da sam vična izradi web – stranica, radije bih napravila web – stranicu, ali nažalost, imate priliku upoznati web – idiota).
No, pisanje bloga Bookeraj donijelo mi je i jedan spisateljski angažman koji me jako razveselio, a to je pisanje bookerajske kolumne za portal www.knjizevnost.org (kontaktirao me Goran Karanović, voditelj portala, jedna stvar je vodila drugoj... i tako.)
A sad prelazim na najvažnije, o čemu razmišljam proteklih nekoliko dana: ne znam jeste li pratili natječaj Matice hrvatske Ogranak Osijek za najbolji neobjavljeni prozni rukopis? Ako niste, evo, rezultati su bili objavljeni ovih dana (natječaj je potpuno šifriran, što znači da tek nakon što su objavljeni pobjednički naslovi, pisci se moraju javiti s rješenjem šifre), i moja zbirka kratkih priča „Ratni profiteri i druge istinite priče“ bio je drugi! (bila sam toliko sretna da me nije uopće bilo briga čiji je rukopis prvi, ali se ispostavilo da je autorica cura iz Valpova, što je odavde negdje 7 kilometara. Znači da vrijeme mladih slavonskih pisaca možda tek dolazi! Kasnije sam saznala da možda tek dolazi i vrijeme pisaca - blogera, jer je treće mjesto zauzeo bloger Eduard Pranger, a četvrto bloger Andrija Škare... Posebno mi je bilo drago što je tako odlučio žiri kojemu je predsjedavao Miroslav Mićanović.) Drugoplasirani rukopis nema nikakve beneficije glede objavljivanja ili novčane nagrade, ali imam dojam da je to preporuka samo po sebi...
I što još? Eh da, trenutno najdraža moja spisateljica je Sanja Lovrenčić, to mi je bilo čitateljsko iskustvo 2008. godine.
Što se tiče mojih vijesti, time završavamo mjesečni pregled... eh da, i recesija je, ako vam je slučajno promaklo u medijima.
No nadam se da ovo neće biti samo monolog (nije meni bed govoriti u prazno, dapače, ali ponekad se čovjek osjeća bolje kad mu netko odgovori), već bih voljela čuti i što vi radite, što ima novo, kako pos' o, kuća, birtija...
Princeza Od Cvijeća – over&out!

субота, 7. март 2009.

Književni natječaj Radija SC

Potražujemo sve vaše književne, tradicionalne i novokomponirane, kreativne oblike.
Šaljite na radio@sczg.hr najbolje od proze za novu emisiju Radio čita vaše priče, prijavite svoj ili tuđi genijalni blog za Blogotron te nikako ne zanemarite onu ideju za radiodramu – ispišite ju, oblikujte i pošaljite nam – mi ćemo najbolje, najinovativnije, najneočekivanije postaviti u dostojan eterski signal, režiran i emitiran.
Ne isključujemo naravno nikako ni glumce i redatelje koji možda jednostavno imaju samo neodoljivu potrebu biti dijelom procesa snimanja radiodrame.
Radiofonično Vaš Radio SC...
Slušaj Radio SC!

петак, 6. март 2009.

M.A. Amika: Zanimljiva pomisao

Jedna zanimljiva pomisao: da imam vremena kao što ga nemam, i nekih pravih motiva, počeo bih da pišem na Mreži internet roman sa radnim naslovom “Čitajući Reprizu Reprize” (pravi naslov bi morao da bude jači).
Komentari Zoranove knjige, pa Grijeove, “papirnata” književnost i interaktivna, odjeci jedne i druge, a sve to protkano pričicama, scenama, beleškama iz sadašnjice i bliske prošlosti, plus komentarima čitalaca i njihovom razradom…
I sa nekom obuhvatnijom idejom - ili metaforom ako je nadjem - REPRIZE kao osnovne odlike svakodnevnog života, biološkog koda, stvaralačke nadogradnje…
Repriza nije samo naslov knjige, jedne i druge, to je neizbežni deo naše svakodnevne i ukupne sudbine.

24. Festival mladih pesnika DANI POEZIJE

Zaječar -- Dom omladine Zaječar raspisuje
K O N K U R S za učešće na 24. Festivalu mladih pesnika „Dani poezije“.
Ciklus od deset neobjavljenih pesama, potpisan šifrom, (rešenje šifre, u posebnoj koverti, dostaviti sa prijavom), umnožen u četiri primerka, poslati na adresu:
Dom omladine Zaječar, Poštanski fah 57, 19000 Zaječar, (sa naznakom "za Festival".)
Pravo učešća imaju pesnici do trideset (30) godina starosti koji pišu na srpskom jeziku, a nemaju objavljenu knjigu.
Prijave dostaviti do 10.04.2009. godine.
Pesnici čije radove odabere Stručni žiri Festivala stiču pravo učešća na 24. Festivalu mladih pesnika „Dani poezije“ koji će se održati od 28. do 30. maja 2009. godine u Zaječaru.
Laureat Festivala stiče pravo na objavljivanje knjige.
Rukopisi se ne vraćaju.
Dodatne informacije: 019/432-022

недеља, 1. март 2009.

M.A. Amika: O Reprizi, Alenu Rob-Grijeu... Reprizi reprize, Zoranu Ilicu...

Kako je prošao autor «Reprize», Alen Rob Grije, čiji je roman pročitao Zoran Ilić i uporedo napisao svoj?
Grije kaže:
"Iako sam dobio nagradu kritičara, prikazi su bili loši. Bio je to mali skandal. Jedan deo žirija proglasio je knjigu nerazumljivom. A Anri Kluar dao je čak ostavku u žiriju. Emil Anrio ne samo da me je "preporučio" za ludnicu nego je zahtevao da se mnome pozabavi i sud."
Pred kraj života - u osamdeset i drugoj godini upisao se u besmrtnike: izabran je u Francusku akademiju. A to je poprilično nespojivo: zvati se Alen Rob-Grije i biti član Akademije.
Jedni su ga nazivali papom novog romana, i uzurpatorom, i živim dinosaurusom. Drugi se pitaju: može li Rob-Grije obući zelenu togu i staviti dvorogi šešir. To nekako liči na maskaradu!
Evo kako je to izgledalo: 25. marta 2004. godine, u drugom krugu glasanja, 19 od 35 francuskih akademika glasali su za Grijea, tvorca novog romana, antiromana, i scenaristu erotskih filmova. Pakosnici tvrde da su se dvojica akademika - za svaki slučaj uzdržala. Ali ni oni koji su glasali možda nikada nisu pročitali nijedan njegov roman, još manje gledali neki njegov erotski film snimljen po njegovom scenariju. Pa ni čuveni film Prošle godine u Marijenbadu.
Novinar ga pita: Ako je idealni čitalac Džojsovih romana čovek koji pati od nesanice, kako zamišljate svog čitaoca?
- KAO ČITAOCA KOJI IMA UTISAK DA U TRENUTKU DOK ČITA, U STVARI SAM PIŠE MOJU KNJIGU. To znači da moje delo treba da nastavi da živi u drugome, da se iznova transformiše kroz čitaoca.
To se upravo dogodilo na višem stepenu, u obliku novog romana Zorana Ilića. On je, čitajući “Reprizu” Alena Rob Grijea napisao svoj roman «Reprizu reprize».
Čitamo. Hoćemo li ga nagraditi i predložiti za akademiju ili iseckati i poslati na sud kao Grijea, videćemo.
“Repriza reprize” je na dobrom putu da doživi reprizu u obliku komentara i nečega što će na kraju, nadajmo se, naličiti na prikaz.