среда, 20. мај 2009.

Bjesnilo

Uzmite da sam iz Beograda otišao nažuljane zadnjice, ali nipošto bijesan. Bijesni su psi i lisice, kapitalisti, policajci i šibicari, a ne meki šetači poput mene, softwalkers.
Lijep je, ali tvrd taj vaš grad, hardtown Belgrade, i s klupe djeluje tako sveobuhvatan, tako dosadan. Dosta je o tome! Želim zaboraviti vašu klupu i sjećati se možda one marquesovske sparine, bratove režije Brechta, susreta sa S.S. Sinisterom, i vlastite hrabrosti na putu.
Evo, ne pustivši suze, ni kaplje znoja u devedeset i drugoj minuti postigao sam zgoditak za sebe (ili po sebi), i sjeo u mekanu fotelju kafića u jednom pulskom parku. Nasuprot meni usađena stoji bista dr. Matka Laginje, poslanika u Carevinskom vijeću, povjerenika Narodnog vijeća SHS...
Kada je taj isti dr. Laginja sjedeći na svojem koferu među mnoštvom (kako svjedoči Mirković) čekao evakuaciju naroda željeznicom u smjeru protivnom onome kojeg više neće dočekati, o Svetozaru Pribićeviću slutio je isto što i ja o vama dvojici. Zato samo nastavite i bez mene. Ja znam koji su vaši planovi, ali znam i kako će to završiti, vi književne izdajice.
Cilj se ostvaruje, ponos i nova stečevina, pa povijest i kajanje. Kao, na primjer, Mlečani ili bilo koji nogometni klub.

Нема коментара: