уторак, 2. јун 2009.

Sve o meni

Nestaće, kao hleba u prodavnici, nestaće... Šta će nestati?! Znam da će nestati, ali ne znam šta će nestati?! To je teško znati, naslutiti...
Nestaće... Setio sam se! Ne znam kako, ali setio sam: nestaće moja želja za pisanjem! Ona će nestati. Potpuno će nestati, i pretvoriti se u prah i pepeo...
Ostaću ja kao neko ko je ispisivao čitave stranice, gradio romane (pa tako i „Megalomaniju“), zapetljavao i raspetljavao sve ono što se u književnom delu dešava između književnih likova. I ono što se ne događa: i to sam ispisivao. Tu tišinu, prazninu... I nju sam morao da ispišem, popunim.
Ja sam od tih pisaca. Sada o meni sve znate!

2 коментара:

Amika је рекао...

Na pravom si putu.

Roman počinje iz tišine, ispuni je nekakvim ritmovima i bluzom (ima ih i novokompovanih) i potone u tišinu.

Čitaocima se ritam svidi, sama svirka kako kad, a najgore je kad čuju samo tišinu i svoju razmaženost u njoj jer ih pisac nije dovoljno draškao po tabanima...

Zato - VIKNI PONEKAD, da ih trgneš i razbudiš, možda će onako sneni iz svog rutinskog sveta preleteti u tvoj neizvesni svet romana...

UA, ČITAOCI!

TREBA NAPISATI ROMAN KOJI JE SPOSOBAN DA ČITA SAM SEBE.

Infinitum је рекао...

Teoretski, sve je moguce. Ali kada se krene u realizaciju, (tek) onda se udara u ZID! A posle - glava boli...