Kao nekada i sada, u ovom vremenu,
u ovom trenutku
odlučim se da prođem
svojom nekadašnjom ulicom
i da za trenutak zastanem
ispod dobro znanog prozora.
I mada znam da me tamo
iza tog prozora
više nema,
niti me može biti,
ja, kao u nekom košmarnom snu,
strpljivo čekam da se pojavim na njemu,
razmaknem zavesu
i da samome sebi mahnem.
Hej, kako si ja?!
Dok kišne kapi dobuju po prozorskom staklu
i dok se na mene slivaju
ja, kao onda davno,
na ulici stojim potpuno sam.
Ostavljen od svih onih
koji sa mnom behu
u tom davno iščezlom vremenu.