Svojim gestom, bacanjem knjige u kontejner, ex-Prijatelj je ponovo vratio MEGALOMANIJU na ONLINE scenu, i zato mu hvala.
Momak iz Pule (dakle, sa ex-YU prostora) koji koristi nick-name Okrajci sve to vidi i opisuje na sledeći način:
- Možda bi se moglo razjasniti neupućenom čitatelju: knjiga "Megalomanija" proizvod je konceptualnog književno-performerskog rada koji je osmislio KP, a tekstom popunili uglavnom on i ex-Prijatelj.
Taj je rad istodobno performans izveden u virtualnom prostoru i književni eksperiment koji, između ostalog, (u okviru pojavnih oblika virtualnih identiteta sudionika neformalne komunikacije na internetu) dovodi u pitanje istovjetnost likova i autora čime se pod
a) probija distinkcija između privatnog i javnog (umjetničko-performerskog) identiteta
i:
b) probija granica između društvene stvarnosti (koja je uvijek u neku ruku virtualna) i književne fikcije.
U "Megalomaniji" se ne zna gdje počinje lik a gdje autor, ni gdje obojica prestaju. Isto vrijedi za radnju i za društveni prostor koji je možda i trostruk: virtualni, stvarni i književni. Imajući u vidu te činjenice kao i činjenicu da se ex-Prijateljov postupak i KP-ova reakcija odvijaju na identičnom mjestu, pod identičnim medijem i metodom a i dalje u skladu sa temom i (nužno) karakterima autora-likova, rekao bih da svaki komentar prolaznika-promatrača tog performansa, koji je zaustavljiv samo šutnjom autora, može biti samo potvrda legitimnosti Setwahova postupka i Webmanove reakcije. pa makar oba autora jedan drugome nijekali legitimnost neke radnje, dok ista ulazi u gore navedene okvire projekta "Megalomanija", njena legitimnost ostaje netaknuta.
"Megalomanija" je iracionalni skok u začaranu stvarnost kojem je ljudska megalomanija jedina referencijalna točka, i kao takva nema kraja. U tom smislu čini se da su autori u tom pogledu na ovom mediju (Bundolo) sami sebi otvorili pješčanik sa živim pijeskom, ili, terminologijom "Megalomanije", klopku.
Taj je rad istodobno performans izveden u virtualnom prostoru i književni eksperiment koji, između ostalog, (u okviru pojavnih oblika virtualnih identiteta sudionika neformalne komunikacije na internetu) dovodi u pitanje istovjetnost likova i autora čime se pod
a) probija distinkcija između privatnog i javnog (umjetničko-performerskog) identiteta
i:
b) probija granica između društvene stvarnosti (koja je uvijek u neku ruku virtualna) i književne fikcije.
U "Megalomaniji" se ne zna gdje počinje lik a gdje autor, ni gdje obojica prestaju. Isto vrijedi za radnju i za društveni prostor koji je možda i trostruk: virtualni, stvarni i književni. Imajući u vidu te činjenice kao i činjenicu da se ex-Prijateljov postupak i KP-ova reakcija odvijaju na identičnom mjestu, pod identičnim medijem i metodom a i dalje u skladu sa temom i (nužno) karakterima autora-likova, rekao bih da svaki komentar prolaznika-promatrača tog performansa, koji je zaustavljiv samo šutnjom autora, može biti samo potvrda legitimnosti Setwahova postupka i Webmanove reakcije. pa makar oba autora jedan drugome nijekali legitimnost neke radnje, dok ista ulazi u gore navedene okvire projekta "Megalomanija", njena legitimnost ostaje netaknuta.
"Megalomanija" je iracionalni skok u začaranu stvarnost kojem je ljudska megalomanija jedina referencijalna točka, i kao takva nema kraja. U tom smislu čini se da su autori u tom pogledu na ovom mediju (Bundolo) sami sebi otvorili pješčanik sa živim pijeskom, ili, terminologijom "Megalomanije", klopku.
(izvor --- BUNDOLO)
Нема коментара:
Постави коментар