Приказивање постова са ознаком proza. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком proza. Прикажи све постове

петак, 20. октобар 2023.

GOOGLE-pretraga: Od Tilvane do SILVANE

(Treća Silvana)

Ako je novo polazište u Zee Webmanovom GOOGLE-pretraživanju Tilvana, a ne (film) TILVA (ROŠ) ONDA JE lako doći i do - Silvane. Za razliku od Tilvana koje su u Japanu Silvane su smeštene zapadnije: u (jebenoj) Evropi.

Ali do koje konkretne Silvane, pitanje ja sada?! Ima ih više, i sve su nekako SMEŠTENE u šezdesete godine XX veka.

Prva je verovatno SILVANA MANGANO, italijanska glumica (što bi rekao Zee Webmanov pokojni kolega iz firme: "riba k"o salata"). Druga je Silvana Armenulića ostavljena žena onog tipa iz sveta tenisa. A treća? Treća je najintrigantnija, i nje nema u GOOGLE pretraživaču. Ona je smeštena u Zeeovim sećanjima, a ne u GOOGLE!

Pa, hajde Zee zakotrljaj i tu kuglu, loptu, šta već. PINBALLL...

Naravno, ako imaš hrabrosti, ako imaš petlju, ako si muško a ne nešto drugo... treće...

Pa, kada je tako onda ta, takozvana treća Silvana je u šezdesetim godinama bila tinejdžerka. Dakle, najmlađa od tri pomenute Silvane. (Najjeftinija konstatacija: najmlađa i najslađa.)

Da, ali ta riba ima status kao prva Zee Webmanova riba.

Međutim Zee u to vreme nije znao niti čuo za Silvanu Mangano, ali je zato folk pevačica Silvana A. bila etablirana.

E, sad: furati sa ribom koja se zove kao i pevaljka narodnog melosa Zeeiju nije delovalo dovoljno primamljivo.

"Daj zaobiđi me", mislio je Zee, "i dozvoli nekoj devojci prigodnijeg imena da me startuje."

Tako je razmišljao četrnaestogodišnji Zee.

I bila je jesen, pa je onda došla zima... pa je došlo proleće...

I tu je stalo: kod proleća je stalo.

Zee je pokupio svoje pinkle i napustio rodni grad.

A šta je bilo sa trećom Silvanom? Ko bi to znao?! Nastavila je da obitava, egzistira, u Zeeovom rodnom gradu koji, opet, nije bio njen rodni dan...

I:
"
Prolaze godine i sve se menja...
Život ovaj neka traje dugo...
Ljubav nek" nas veže...
Svi.. jednom smo mladi..."

Dosta je bilo! I previše.

Nekako je mnogo  lakše sa tim Japankama, Tilvanama. One nikoga ne povređuju.

четвртак, 19. октобар 2023.

MAJKL VAJLDING (Michael Wilding): NJENO NAJNEOBIČNIJE SEKSUALNO ISKUSTVO


 
(Prevod: Kralj Pajaca)
 
Pitam je: “Koje je tvoje najneobičnije seksualno iskustvo?”
 
Ona je, još, tako lepa, mirna, uzbudljiva. Njen muž je u kuhinji sa svojom prijateljicom, uzima aspirin za glavobolju, pre nego što ode u krevet. Zamolila je muža i njegovu prijateljicu da ostanu kod nje, ove noći, jer ne želi da bude sama.
Pitanje je iz magazina koji listam i u kome osam muškaraca i jedna žena opisuju svoja najneobičnija seksualna iskustva.

“Oh, da”, priseća se. “Imala sam nekoliko neobičnih seksualnih iskustava. Bila sam veoma mlada. Još sam išla u školu. Petnaestogodišnjakinja. I ta žena. Bilo je neobično da smo svi bili mladi i naivni. Imala je običaj da me okolnim putem uvodi u svoju kuću. Ona je radila sve te stvari. Ja sam samo posmatrala. Bio je to čist voajerizam.

Drugo takvo iskustvo bio je koktel-parti. To je bilo neobično, svi ti uštogljeni ljudi sa pićem u ruci što se pretvaraju da se ništa ne događa, i dve žene u uglu. To je bilo neverovatno. Ljudi su upravo razgovarali. Na trenutak, nastala je tišina. Onda je razgovor ponovo započeo i, malo kasnije, žene su se umuvale u društvo i nastavilo je da se odvija obično koktel-parti čavrljanje. Njih dve su se samo razdvojile i pomešale sa ostalima kao da se ništa nije dogodilo.”

“Ti izgledaš sasvim dobro”, rekla je, “sasvim prisno.”


среда, 27. јун 2018.

KRALJ PAJACA: Sandrin dan



Sa okusom soli...

Svaki novi dan možemo nekome ili nečemu da posvetimo.
Kralj Pajaca će današnji dan da posveti SANDRI. Onako, u prolazu... Ništa suštinsko.
Sandra je žensko ime. Sledeće je - Zagreb, grad Zagreb. Zagreb zato što je Sandra iz Zagreba, a ne, na primer, iz Kragujevca. Ona čak nikada nije ni posetila Kragujevac. Isuviše je to zapadno, i nije na Jadranskom moru... A nju je vukao Jadran i rodni grad njenog oca - Šibenik.
Kada je Arsen Dedić 1969. g. snimio tu kompoziciju sve je vuklo ka tome da je to ljubavna pesma i posvećena nekoj devojci ili ženi u koju je pevač bio zaljubljen.
Međutim, nije tako bilo! Sandra je bila devojčica. Ona je bila Arsenova kćerka i dete razvedenih roditelja. Brak je pukao na dvoje na troje... I Sandrina majka je otišla sa drugim muškarcem (Kralj Pajaca ovo domaštava, a nije nešto što sa sigurnošću zna. Tek pretpostavlja. Dakle, Pajaco ne barata sa činjenicama već sa - maštom.)
Da, to su bile šezdesete godine XX veka. Mada su već na kraju. Šesta dekada je pri samom kraju. Još godinu dana, i nema je više! Iščezla je, pretvorila se u prošlost.
Naravno da je Arsenova pesma melanhočna jer drugačija ne može ni da bude.
G-din Dedić je značio nešto u tom vremenu, i njegove pesme su bile rado slušane. Kasnije, to će postati Džoni B. Štulić iz Azre ili Đorđe Balašević.
"Nisam te volio mnogo...
...
tek ne mogu putem do stana..."
Avgust je i 2010. je godina, i Beograd je grad koji se vidi kroz prozor Pajacovog stana.
Možda bi on rekao, napisao:
"Zaludan je ovaj dan... Potpuno zaludan i ofarban u sivo... Tužan je ovaj dan... Sjeban je ovaj dan..."
Ili bi citirao Džona LENONA:
"Giv pis a čens!"
Mrtvog Lenona. On je zgodniji za citiranje od žive Joko Ono.
Ali Arsen je superioran u ovom danu! On vlada čak i ovim dalekim avgustovskim danom!
Zato KRALJ PAJACA ponovo i iznova pušta njegovu Sandru. Neka traje... u prsotoru i vremenu...
Neka traje...

среда, 11. август 2010.

четвртак, 22. септембар 2011.

Sanda Žanin

1.
Zastavin “tristać” zagrebačkih registracija, zauzeo je mesto na parkiralištu. Bio je parkiran pored drugih automobila iz svog vremena. Osim tablicama, ničim drugim od njih nije odudarao. Možda je bilo zanimljivo to što su i automobil i Sanda Žanin poticali iz istog grada: grad u kome je auto proizveden, bio je i grad njenog rođenja? Možda jeste, a možda i nije? Gradovi su odavno prestali da igraju bilo kakvu ulogu u životu Sande Žanin. To su bile samo pozornice na kojima je izlagala svoje telo.
Automobil se zaustavio, Sanda Žanin je iz njega izašla, i uputila prema obližnjoj zgradi. Šta je nju tog leta dovelo do sive petospratnice na Novom Beogradu? Verovatno loši trenuci u životu? Loši trenuci su došli u njen život da u njemu i ostanu.
Pored nje je skakutao četvorogodišnji dečačić. Čvrsto je držao majku za ruku.
Njih dvoje su se uputili prema jednom od ulaza pomenute petopspratnice.
Bila je to samo kupovina vremena, ništa drugo. Sanda Žanin je bez ikakvih iluzija ulazila u tu zgradu. Dva-tri dana koje će provesti kod rođake i njene porodice ništa bitnije neće promeniti u njenom životu. Apsolutno ništa. Karijera striptiz igračice je bila pri kraju, brak sa bubnjarom takođe, o ovom detetu treba voditi računa, biti brižna majka... Kako je to nespojivo sa profesijom striptiz-igračice!
Njih dvoje izlaze iz lifta, i stoje pred vratima stana na drugom spratu. Sanda Žanin lagano pritiska električno zvonce kao da ga miluje. Za nekoliko trenutaka ona će zakoračiti u živote ljudi koji o njoj ništa ne znaju i o kojima ona malo toga zna.
Za dva-tri dana će se istrošiti pozitivna energija zbog ponovnog susreta između nje i porodice njene sestre. To će se dogoditi za dva-tri dana. Još smo u trenutku kada ta energija nije ni počela da se troši. Kada ta energija čeka da se potroši. Energija koju će stvoriti njihove emocije, njihov smeh... nežna osećanja... Uspomene…

2.
Sanda Žanin je bilo njeno umetničko ime. Pravo ime joj je bilo Gospava. Ali sa tim arhaičnim imenom samo bi preplašila klijentelu. Ko bi želeo da vidi, tamo neku, Gospavu golu?!
Međutim devojku francuskog prezimena, to je već nešto drugo! Poželjno!

3.
Trideset godina je prošlo od tada. Na ulicama njenog i svog rodnog grada sreo sam očuha Sande Žanin. U razgovoru smo se i nje dotakli. Naravno da je bila mrtva.
Njeno telo je danima ležalo u zaključanom stanu... Od svih je bila napuštena...
Sin je otišao u Ameriku kod oca. I on je iščezao iz Sandinog života. Država se raspala, veze su se prekinule...
Njena sudbina je govorila da je čovek skoro ništa. Ili tako malo, beznačajno.

уторак, 20. септембар 2011.

Četvrti dan

JUTRO u hotelu "Saveznici", soba broj tri. Hotel je u neposrednoj blizini aerodroma Tempelhof.
Anri Roben sedi na ivici kreveta, i pomalo je nesvestan cele situacije.
Sledeće što će on ugledati biće Marija sa poslužavnikom i jedan od braće Maler koji mu se obraća:
- Vaš doručak, gospodine Val!
Anri Roben je i dalje smušen: nije mu jasno kada se vratio u hotel?!
Od trenutka kada je razgovarao sa Žiži, pa do trenutka kada ga je probudilo brundanje američkog četvoromotoca, ničega se ne seća.
Upitao je Žiži:
- Da li govoriš nemački?
Ona je odgovrila:
- Da! I nemački, i engleski...
Tu njegovo sećanje prestaje. I sada doručak na stolu koji je servirala Marija.
Anri Roben pita konobaricu otkuda nadimak Val kojim ga oslovljavaju ona i gospodin Maler.
- Jedan prijateljski deminutiv Vašeg imena, gospodine Valter!
Potpuna paranoja?! Zašto njih dvoje misle da je on Valter kada je on Anri Roben?! Naravno da AR od toga neće praviti scenu već će mirno ćutati, primirite se...

(Fragment iz romana "Repriza reprize"
izdavač - LIBER, Beograd - 2009)

субота, 3. септембар 2011.

Cijanovodonična kiselina

Sve se dogodilo u noćnom lokalu nedaleko od "Sfinge". Tu je Valter često odlazio da bi popio koktel od sveže krvi.
Doktor Huan je Žiži pustio krv. Ona je u toaletu u čašu dodala veliku dozu cijanovodonične kiseline.
U jednom dugom gutljaju Valter je ispio napitak, i umro za nekoliko sekundi.
Dijagnoza doktora Huana je bila - srčani udar.

(fragment iz romana REPRIZA REPRIZE
izdavač - LIBER, Beograd - 2009)

среда, 27. јул 2011.

Novo (novo, novo) mesto

GRIEJEOVA knjiga više ne počiva na stolici pored kreveta već je premeštena nekoliko metara dalje: na policu sa drugim knjigama. Mnogo je ređe uzimam u ruke nego onda kada sam je doneo od Sotira. Danima je ne listam, čitam... Njen status je bitno izmenjen. Skrajnuta je, a kada se to jednom dogodi onda se uspostavlja nov odnos između čitaoca i knjige. Nov odnos koji teži da postane i nova vrednost.

(fragment iz "REPRIZE REPRIZE",
izdavač- LIBER, Beograd - 2009)

уторак, 26. јул 2011.

Dođe takvo veče...

Dođe takvo veče kada sedneš ispred računara i ZAROLAŠ Internetom.
Bloger Adrian je poznat po tome da veoma retko piše svoje postove. Valjda zato što mu se nigde ne žuri... Ima sasvim dovoljno vremena...
Ponekad izgleda da ga svi a ne samo Adrian imaju sasvim dovoljno, možda i previše...
Ne bih o tome šta Adrian piše u svom blog-zapisu naslovljenom "I like pleasure spiked with pain".
Zaista ne bih.
Možda bih mogao o tome kako piše: to je svedenost, minimalizam.  Ne ono do krajnjih konsekvenci, strogo...
I njegov blog je dizajniran u nekom minimalističkom (da tako kažem) - fazonu.
Reklo bi se da je to skoro sve o Adrianu.
Njegov post je propraćen JUTJUB spotom RED HOT ČILI PEPERSA.
Moj zapis koji ima isti, pozajmljeni naslov je propraćen FOTOGRAFIJOM.
Možda je moglo i bolje, maštovitije? Možda..
Ipak: nije ovo od jedno od onih večeri kada se sve može, kada se sve hoće. Već je nekako mljuzgavo, bljuzgavo...
A što se tiče selidbe - i kada sam napuštao svoj rodni grad i dolazio u EX-YU prestonicu (na ušću dveju reka) mislio sam, bio sam uveren, da dolazim na bolje.


субота, 18. јун 2011.

Ključevi

Roman čitam koristeći sopstvene ključeve, a ne one koje mi sugeriše A. Mančić u svom pogovoru. Ona se služi citatima A. Rob-Grijea: te ovo je izjavio u nekom razgovoru, te ovo je napisao... Kritika kaže to i to o njegovim romanima... Ključ za čitanje romana Rob-Grijea mogli bi biti i filmovi koje je snimio.
Ona stalno ponavlja reč "igra": "deo igre", "igra neobičnu ulogu", "igra odraza"... Zašto toliko voli tu reč? Kako to da je nije ostavila u svom detinjstvu?!

(fragmet iz REPRIZE REPRIZE)

уторак, 11. август 2009.

Gost: Crossing the street [3]

1.
PRELAZIO sam preko ulice, ne i zebre jer volim životinje...
I dok sam bio pri tome, navešću da sam sreo komšiju koji je bio sa mnom u zatvoru, pa smo se i pozdravili.
I zaista: način na koji se prelazi ulica dosta objašnjava ljude...

2.
DOSTA
toga zavisi u kojoj zemlji i gradu, kao i delu grada prelaziš ulicu i na koji način...
Ponekad i samo zadrzavanje na semaforu znači nevolju, i dovoljno je da neko pomisli da si jedna od prostitutki ili diler...

3.
POMISLIO
sam ubaciti na youtube scenu kada prelazim ulicu.
mada me mrzi da se logujem tamo sto se vidi iz mog Gost pseudonima...
Možda budem imao volje?!

4.
POKUŠAO
sam da uploadujem ponovo jer zvuk je bio veoma loš, s obzirom da sam ubacio i malo muzike...
Mislim se da je zbog toga sto sam u trenutku ubacivanja na jutjub i gledao fajl.
Upravo uploadujem jovo-nanovo...
Kad zavrsi processing staviću link...

5.
LINK
- download

6.
NADAM
se koliko-toliko da nije los video-klip koji sam nastojao sklopiti jer znam da sam mogao bolje.

7.
ŠETNJA
je bila duž 5. Avenije, pa sam skrenuo u 27. west street tj. do hotela da zapalim pljugu prije nego udjem u Njujork.

понедељак, 10. август 2009.

In the army

U vojsci sam imao jednog frenda iz Zaboka (Zagorje, hrvatsko) Dakle, momak iz Zaboka bi rekao:
- Bok, stari!
Imao je i nadimak... Setio sam se nadimka! Malo je ružan, bezobrazan.
On je spavao na gornjem, a ja na donjem krevetu... I jedne noći, večeri, se vratio pijan iz grada. U toku noci ustane da urinira...
Drži se za onu vertikalnu šipku što spaja gornji i donji krevet, i urinira po mom jastuku, tik pored moje glave... Baš urinira, to traje... Nikako da se okonča. Momku puna bešika piva...
Onda se mirno vrati u svoj krevet, i nastavi da spava nesvestan šta je uradio, šta se dogodilo...
Jedino ja kao budala sedim na ivici kreveta, i ne znam šta da uradim...

Gost: Crossing the street [2]

JA ulicu prelazim kako gde. U zavisnosti od toga koliko žurim, i zavisno koju ulicu, ne previše da čekam svetlo ili zebru. Trudim se da uvek sagledam raspoložive opcije.
Što se tiče poštovanja: imam veliko poštovanje prema osobama koje imaju smisla i osećaj za prelazak ulice, a ne samo slepo da slede pravila.
Smešno je bilo prelaziti ulice u nekim velikim gradovima, i zateći sebe u situaciji kako jedino ja cekam na svetlo i onda naucim da prelazim ulicu ...
Pogotovo je NYC čudan.
Ljudi, kao mravi, harmonični.. jako mi se svidelo... menjanje... nema veze sa pravilima vec sa okolnostima u kojima se čovek nalazi.
P.S. Odoh da predjem ulicu!

Crossing the street [1]

SVOJEVREMENO, bio sam tada dosta mlađi i neodgovorniji, krenem i pređem ulicu na pogrešnom mestu. Nekako ukoso je pređem, dijagonalono. Srećom, niko to ne primeti, i prođem bez kazne.
Danima nisam mogao da se smirim koliko sam lakomisleno reskirao, i doveo sebe u opasnost.
Slične gluposti, kasnije, nisam pravio. Naučio sam lekciju. O, da! Ja kada naučim lekciju, to je baš "utvrđeno gradivo". Možda i podvučeno žutim?
Tako da lepo otpešačim do onog dela ulice gde postoje semafor i zebra, sačekam da se upali zeleno... i tek tada pređem ulicu. I ne pređem je sam već u društvu. Puno se prolaznika tu okupu, i bude zanimljivo. Neka lepa žena, nasmejano dete, simpatična bakica...
To su već druge koordinate, drugačiji način razmišljanja... Ozbiljnost u svakom pogledu.
I od tada me ljudi više poštuju... Osećam taj njihov respect u ponašanju, ophođenju prema meni. U njihovom pogledu ga vidim.
Naravno da sam zadovoljniji, srećniji. Shvatio sam neke stvari... Pre svega, da su proomene neophodne...
I zato se treba menjati, prilagođavati...

недеља, 9. август 2009.

Something Is Lost

POMISLIH: sve te crno-bele fotografije uredno složene u foto-albumu čemu služe, šta pokušavaju da sačuvaju, koju poruku prenesu?
Znao sam da je moja pomisao subverzivna, rušilačka, jer nikakvog logičnog odgovora nije, niti je moglo, da bude.
Pored kontejnera ponekad nalazim razbacane fotografije. Čak nisu ni crno-bele već u boji. Dakle, nisu tako davne. Poruka koju mi upućuje jeste da je život koji prikazuju već razoren, nestao, mrtav.
Trudim se da nenamerno ne zgazim bačene fotografije, cipelom ne stanem preko nečijeg nasmejanog lica... Srećnog lica...
Kao po nekom nepisanom pravilu, zakonomernosti, obično bude bude kišan ili snežan dan. I fotografije su već natopljene kapima kiše...
Molim se da đubretari što pre dođu, i na đubrište odnesu odbačene slike. Da ih slučajni prolaznici ne skrnave pogledima, dodirima, gaženjem...

субота, 8. август 2009.

I HAVE NO CHOICE!

OSOBA u crno obučena dobaci mi u prolazu:
- Nemaš izbora, definitivno ga nemaš... Pogledaj, i sam se uveri: crveno, žuto, zeleno. Pa, ponovo, istim redosledom: crveno, žuto, zeleno... Tako se odvija tvoj život: jednolično.
I produži dalje, ne zaustavljajući se.
U glasu te, meni nepoznate osobe sam osetio sarkastični prizvuk. Kao da je nešto znala o meni, od nekog čula...
- Ja uvek imam izbor - doviknuh za njim. - Zapamti to!
Za-pa-mti...
Nisam verovao u reči koje sam izgovarao, ali morao sam nešto da odgovorim! U meni je bilo toliko besa, jada, da sam morao nešto da odgovorim.
Nad gradom je padala noć polako i nečujno... Spuštala se i prekrivala usnuli grad...
Nešto ovako odvratno nikada ranije nisam radio, pomislih. Tako nisko nikada ranije nisam pao.
Šta se to sa mnom dešava, i zašto?! Zašto sam ovako i ovoliko pukao?! Ko je kriv za to? Ja sam ili neko koga srećem, čiji se putevi ukrštaju sa mojim?

недеља, 2. август 2009.

O njenim remek-delima

NJENA remek-dela nastaju tokom noći kada većina nas spava, prepušta se okrepljujućem SNU.
Tada ONA dolazi do izražaja. Njoj je potrebna, nephodna, NOĆ. Ona je Njoj SVE, BAŠ SVE! U svom skrovištu ONA stvara, kreira... U samoći, u tišini...
Samoća joj je neophodna. Ona je OSNOVNI elemenat u njenim kreacijama.
Jedino mogu reći: na tvojoj sam strani! Ništa više! A to je tako malo, beznačajno... (Nećeš čak ni znati da sam ti pružio podršku. Nećeš se prepoznati u ovom tekstu.)
I znam da sam niko i ništa prema njoj... Ništavan, ljuštura bez sadržaja... Ali ne osećam zavist.
A noć se polako primiče, sve je bliža... Noć u kojoj ja ne postojim dok ONA tek kreće, tek se budi...
Oko sebe grupiše stvari, predmete, koji su joj neophodni... Da joj budu pri ruci.
Ne bih mogao da podnesem njenu SAMOĆU! Zaista ne bih mogao. Ta samoća bi me UBILA, teško ranila...
Ali ONA je tako hrabra, neustrašiva...
I postoji. Nisam je izmislio, izmaštao... Ona je stvarna.

среда, 22. јул 2009.

Priznanje

Moram da priznam da sam večeras prilično neurotičan...
Više bih voleo da nisam i da je sve kako treba, uobičajeno, ali takva je konstelacija događaja.
Sav se naježim od pomisli da će sutra biti plus četrdeset stepeni Celzijusovih! Kakvo je to iskustvo? Vredi li ga doživeti? I da li sam ranije doživeo?! Naravno da jesam, ali sve se zaboravlja, pa i…
I ovo veče je dovoljno loše, i nisam ni za njega spreman... Kao ni za sutrašnji dan. Ali on će doći, svanuće... Dan, noć... Jutro, veče... ciklusno ponavljanje...
Nešto mi govori da će ovaj tekst biti veoma kratak. Ne kreće se ni u jednom pravcu… Više lebdi u nekom međuprostoru…
U redu, večeras... šta?! Rekao sam na početku šta večeras! Ponavljam: "večeras sam prilično..." Nastavak znate, nastavak piše na samom početku... Radi se o nekom priznanju.
Ilustracija je nesrećno odabrana za ovaj tekst. Nisam rekao da sam "spreman za večeras" već da sam "večeras neurotičan..."
Koga to zanima, ko za to mari....
Dosta je! Ne želim više da pišem. Bar to može da bude, a i jeste, moj večerašnji izbor.

среда, 15. јул 2009.

Gost: DUH [Ghost]

1.
PADOBRAN nije hteo da se otvori. vijorio se poput supenog rezanca u vazdušnom tunelu. nogama je dotakao tlo... kukovi su se nekako provukli kroz grudni koš, glava sa vratom uspela je da ostane tamo gde je i ranije bila, ramena su štrčala kao rogovi u visini ušiju. u nabreklim, crvenim, mrtvim očima očitavala se senzacija...

2.
NA raskrnici preko puta futoške pijace su dve pekare i ne zna se koja od njih ima lepši burek...
tu anketu do sada nisam video na nekoj novosadskoj televiziji ali moguce je da ce je biti... a šta ako pobedi ona što je dalje od raskrsnice u smeru sinagoge? e, onda cu ja biti u pravu.

3.
ISPOD beogradskog mosta "gazela" žive Cigani i ONI, u principu, žive u centru beograda, i to je fensi...
nemaju kanalizaciju i električnu enegriju i to nije fensi... nemaju cigani ni groblje a umiru! kako to? pa lepo... spaljuju svoje mrtve baš tu ispod mosta u centru beograda...

4.
DA li verujete da slobodan tišma vozi crveni ferari? ne? ni ja... ali šta ako da? zašto tako nešto ne bi bilo moguce? i ferari i tišma postoje i medjusobno su anatomski kompatibilni, slobodan sa svojim nervnim sistemom koji je povezan u motorički sistem sa njegovim rukama i nogama sposoban je da sedne u ferari i da ga pokrene... pa zašto onda sve to zvuči tako neverovatno? zašto!?

5.
A kako se zove tvoj penis? DA LI mogu da pogađam? na primer: kalašnjikov... ne? onda stiven sigal... ne? a da li je možda karadjorđe?... nije ni to? aha nije čovek, dobro... setio sam se! zove se peder, jel tako!?... nije? nije...

6.
Niš... prošao sam vozom kroz niš... još kao dete počeo sam da osecam averziju prema nišu, kragujevcu, pirotu, kruševcu, šumediji, jagodini i ostalim tim seljačkim govnima iz centralne srbije i šajkači... i onim debilnim pantalonama i opancima... i što je najgore taj smrdljivi i primitivno tupoglavi deo srbije se predstavlja u svetu kao asocijacija na državu... mentalitet tih ljudi je odvratan, sitničavi ciničan i izšajkačen... kopaonik i vranje su ok, a ova govna u sredini bih zalio betonom i napravio veliko perkiralište za ljude koji putuju iz osmanskog carstva u austrougarsku...

7.
KLJUčNA reč u životu jednog vrapca je "kavijar". iznutrice plavičastog sjaja ovog mirkoorganizma izuzetno su cenjene u svim delovima saudiske arabije. nikada se nije desilo da bi vrabac samovoljno napustio mesto boravka i odleteo u afriku, izuzev, ako ga na to prinudi ponuda...

8.
KAPETAN Nemo je znao da je kraj blizu... mora je oticalo ka centru, jezgru planete i nautilus ce za svega tri dana biti riba na suvom... zapalio je svoj tompus od morskih algi i umro od smeha...

9.
ZNAM kako istrebiti ljude! drvece mora da bude vece, mnogo mnogo vece i da se bavi politikom...

10.
TALENAT je 95 posto a rad 0,1 posto. ostalih 4,9 posto odlazi na letovanje. kada su upitali svetislava basaru, bog da mu dušu prosti u slučaju da je mrtav, koliko ima sati, on je odgovorio znam. znači nije bitno koliko se čovek trudi pri pokušaju umetničkog stvaralaštva vec da li mu inspiracija voli putovanja.

11.
NA Paliluli iz trole broj 28 pročitao sam na zidu koji je bio u prolazu: i žene prde. prolazili su zidovi i dalje i zgrade sa njima i ispod trole vukla se cvijiceva ulica. retko se čuje ženski prdež ali ako joj se prišunjaš poput lovca i strpljivo čekaš u tišini, uloviceš ga.

12.
LJUBAV je mesožder. zaljubljeni ljudi gube apetit i žene to znaju kad im partner dobija na kilaži da ljubavi više nema i ejakulacije postaju prevremene. ljubav voli meso da uzima, voli da ga troši i da ga jebe.

13.
NIKADA ali nikada! ne reci - ali... ali ce te odvojiti od od toga što si prethodno rekao, ubrizgati u tebe serum istine pa ceš govoriti same laži kada ti neko naredi da cutiš.

14.
JA cu mrzeti ledeno hladno sladoledom sa sedam kora ja cu lizati sam sebi ledja ! ja bih hteo da vladam! zaboravicu kornete i ružičaste oblake samo jedan je put koji vodi do trona... mi čekamo tvoj glas... mi čekamo tvoj glas... samo jedan je put koji dotiče nebo u ovim crelim letnjim danima- sladoled.

15.
FAšIZAM smisla kao i svaki drugi fašizam oslanja se na glupe i izdresirane ljude. čovek ce tražiti od drugog čoveka uvek da nešto ima smisla, svaki odstup od smisla je ekscentriranje iz stada osmišljenih ovaca.

16.
ZAVEZAO je za krevet i bakarnu žicu joj provukao kroz kapke i pritegao ih na gore da se ne zatvaraju. uzeo je fen i osušio joj oči.

17.
PRAVILA su uvek tako stara,
Zasto moram njima da se klanjam?
Nije vazno, pricaj mi o sreci,
Nesto lepo kao cokolada.

Ovaj put je porodicno stablo,
Mali prostor koji tako volim.
Sve je spremno, to je moja snaga
Nezni ljudi razlicitih strana.

18.
AJKULE nemaju kičmu, to je nesledstvo predhistorije. ajkule spavaju u pokretu, od rodjenja do smrti ona vrckaju guzom. predhistorija spava u pokretu sve do današnjeg doba, nešto te svrbi i ti se počešeš a kompjuter je sve savršeniji.

19.
IZBEZUMLJENO je gladala tanjir prepun trešanja. polarna noc ljuštila je njeno secanje na evropu, sloj po sloj, ljušturu po ljušturu, talog... u duši je osecala mrevinjak detinjstva ali trešnje su i dalje crvenele i ismevale realnost.

20.
STAJALA je ukopana u suzama i gledala ga kako odlazi... njegova silueta vec je počela da dotiče liniju horizonta kada je po poslednji put uzviklula: da li cu te ponovo videti!? zastao je i neokrecuci glavu dogovorio praznini ispred sebe:nikad... ali zemlja je okrugla i on ima magijske moci, i vec je u sledecem trenutku bio iza nje uzimajuci je od nazad i u rukama stežuci njene grudi.njen plač je u jecajima pretvarao u radosni smeh pa onda opet u jecaje ali neke druge vrste.

21.
UPRAVO sada dok vi ovo čitate slobodan tišma seda u svoj crveni ferari, stavlja na oči crne sunčane naočare, polaroid, ubacuje u prvu, pušta nogu sa kvačila i na novosadskom asfvaltu ostavlja još jedan stih.

22.
šTA treba da kupim u prodavnici? ulje ,kafu, majonez, kilo bele paprike, sir, origano, tost hleb, pomorandže i boje za televizor.da, sve je tu. ko nema u glavi ima u nogama zato ja sve zapisujem.

23.
PO novom zakonu Smederevske Australije dozvoljeno je pucati u penzionere koji sede na prozoru i bulje u prolaznike.

24.
UMNOžAVANJE vlastitih tragova postojanje na internetu je... moj hrčak ima svoj blog, moja šolja za mleko ima svoj blog, moj blog ima svoj blog, a hoceš i ti da postaviš nešto na moj blog... koga boli kurac za blogove?

25.
PA, ne znam... znaš kakvi su, primitivci, retro govna sa imenima i tim formalnim sranjima, vole da se trpaju i pokazuju, sigurno ce nas još ovda uznemiravati, remetiti našu bezličnu čistotu i slobodu od IMENA.

26.
GLUPI su i zakržljali ti imenovani. gde ti ljudi žive? u nekom 20. veku ili možda nešto još gore! pa naslovi su postali kao duvanska industrija- stvar za istrebljenje!... kome više treba neki naslov pa da ga pročita pa da kaže aha.. pa onda opet nešto "ispod" naslova... sve je to retro, nema se danas vremena za imenovanje i imena i IDENTITET AUTORA!... zato molim lepo identifikovane autore da ne SMRDE ovde u našem savremenom i lepom forumu!

27.
ISPRED naplatne rampe kod šimanovaca na autoputu beograd-zagrab sreo sam tri kurve ciganke. primetile su ne još dok sam bio u daljini izgledalo je čudno da neko u noci pešači autoputem.
Pitao sam za cigaretu i dobio celu kutiju tek načetog "davidova".
- Gde ideš? - pitala me jedna od njih.
Rekao sam da ne znam. šetao sam se Terazijama ranije tog dana, bilo je vreme ručka i pomislio: idem u Rumu...

28.
OTAC mu je rekao da ce ga nesreca pratiti sve dok je danil harms, napisao je danil harms i potpisao se danil čarms. mislio sam do susreta sa harmsom da je nikola tesla bio moj najveci kompleks.
Pre njih dvojice imao sam kompleks boga.

29.
INSPIRACIJA rumskog karikaturiste Toše Borkovica je jaje na oko.
Oko ulaznih vrata njegovog ateljea u Rumi je žuta boja posle koje naravno nastupa bela. kroz to "jaje na oko" ulazi se u atelje na čijim su zidovima svuda nacrtana "jaja na oko", podmetači za čaše na stolu su u obliku "jaja na oko", stolnjak je "jaje na oko" itd...
Dok sam putovao za beograd iz rume i nazad za vreme studentskih dana, sretao sam tošu borkovica u vozu i autobusu, i uvek sam gledao u njega kao u neko čudo ali sam dobro pazio da me ne primeti... jer sam mu jednom pogledao ravno u oči, i tamo sam video "jaje na oko".

30.
DREKAVAC
je duh novorodjenčeta umrlog na porodjaju... ali znam ja mnogo strašniju priču... pčela koja leti nocu od cveta do cveta je SKAMAGDA.

31.
OSECAM se tako beznačajno posle sexa u kom ona nije doživela orgazam. ona i pre nje mnogo njih. previše...
Tek smo se upoznali, pre nedelju dana. imali smo do sada dve "seAnse", jedna se upravo završila, pre sat vremena, otišla je... pitao sam kako stoji stvar kod po pitanju orgazma, koliko puta ga je doživela i dodao sam upitno" ne tako često?". rekla je "da", ne tako često. ponovo sam je pitao da li si doživela orgazam barem deset puta u životu, onda je priznala, samo jednom i dodala "to sam sama sebi uradila"...
Mlada je, ima 22 godine, sa 16 je "počela". ja znam u čemu je problem, obožavam da lečim... volim je...

32.
KOJI JE DANAS Dan? UTORAK ČINI MI SE? NISAM SIGURAN...
jul je mesec, znam, negde pri kraju. za nekoliko dana dolaze svemirski djubretari, moram da pripremim smece koji ce da odnesu. ubacicu tamo u opatke i svoju savest, nije mi više potrebna, ne činim više ni dobra ni zla dela. ne smem zaboraviti ni stare patike "nike", umorne su, ne žele više da hodaju, svuda su bile... lion, monpelje, strazbur, vilafranka del penedes, prag, usti nad labem, ruma novi sad beorgad indjija, italija slovenija, hrvatska, azurna obala... ove nove crno-sive "dada" nekako su lenje ili možda mudre?...

субота, 7. март 2009.

Književni natječaj Radija SC

Potražujemo sve vaše književne, tradicionalne i novokomponirane, kreativne oblike.
Šaljite na radio@sczg.hr najbolje od proze za novu emisiju Radio čita vaše priče, prijavite svoj ili tuđi genijalni blog za Blogotron te nikako ne zanemarite onu ideju za radiodramu – ispišite ju, oblikujte i pošaljite nam – mi ćemo najbolje, najinovativnije, najneočekivanije postaviti u dostojan eterski signal, režiran i emitiran.
Ne isključujemo naravno nikako ni glumce i redatelje koji možda jednostavno imaju samo neodoljivu potrebu biti dijelom procesa snimanja radiodrame.
Radiofonično Vaš Radio SC...
Slušaj Radio SC!

петак, 6. март 2009.

M.A. Amika: Zanimljiva pomisao

Jedna zanimljiva pomisao: da imam vremena kao što ga nemam, i nekih pravih motiva, počeo bih da pišem na Mreži internet roman sa radnim naslovom “Čitajući Reprizu Reprize” (pravi naslov bi morao da bude jači).
Komentari Zoranove knjige, pa Grijeove, “papirnata” književnost i interaktivna, odjeci jedne i druge, a sve to protkano pričicama, scenama, beleškama iz sadašnjice i bliske prošlosti, plus komentarima čitalaca i njihovom razradom…
I sa nekom obuhvatnijom idejom - ili metaforom ako je nadjem - REPRIZE kao osnovne odlike svakodnevnog života, biološkog koda, stvaralačke nadogradnje…
Repriza nije samo naslov knjige, jedne i druge, to je neizbežni deo naše svakodnevne i ukupne sudbine.